Napredak elektropunkcije u liječenju perioperativnih neurokognitivnih poremećaja
Perioperativni neurokognitivni poremećaji (PND) predstavljaju značajan problem u kirurgiji, posebno kod starijih pacijenata. Ovi poremećaji, koji uključuju postoperativni delirij, usporenu neurokognitivnu obnovu i postoperativnu kognitivnu disfunkciju, često dovode do usporenog oporavka, smanjenja kvalitete života i povećane postoperativne morbiditeta. Unatoč sve većem broju istraživanja, pristupi liječenju još uvijek su uglavnom potporni i preventivni, dok ciljana terapija ostaje neodgovorena.
S obzirom na to, elektropunkcija (EA) zauzela je značajno mjesto u istraživanjima zbog svojih potencijalnih višeslojnih regulacijskih učinaka. Ova minimalno invazivna neuromodulacijska intervencija privlači pažnju znanstvenika koji nastoje razumjeti kako ona može djelovati na kompleksne procese povezane s PND-om. U nastavku donosimo sažetak postojećih mehanizama i klinickih dokaza o EA u kontekstu PND.
Preklinička istraživanja sugeriraju da elektropunkcija može modifikovati i nekoliko međusobno povezanih patoloških procesa kao što su neuroinflamacija, oksidativni stres, disfunkcija autofagije, ferroptoza, oštećenja mitohondrija, poremećaj mikrobne flore te poremećaji u sinaptičkoj plastičnosti hipokampa. Ovi procesi su ključni za razumijevanje kako PND nastaju i razvijaju se.
Nedavne studije koje su koristile životinjske modele PND-a i POCD-a potvrđuju da EA može utjecati na aktivaciju inflammasoma NLRP3, cGAS-STING signalizaciju, te putanje povezane s autofagijom, kao što su AMPK/SIRT1/FOXO1/PINK1/Parkin. Ovi mehanizmi igraju značajnu ulogu u održavanju kognitivne funkcije nakon operacije, što dodatno ističe važnost istraživanja EA.
Osim preklinickih studija, postoje i klinička ispitivanja koja daju zanimljive rezultate. Podaci pokazuju da elektropunkcija i tehnike električne stimulacije akupunkturnih točaka mogu smanjiti ranu postoperativnu kognitivnu propast te poboljšati kratkoročne kognitivne ishode kod starijih pacijenata nakon kirurških zahvata. Međutim, postoje ograničenja u dokazima.
Naime, heterogenost stimulacijskih protokola, varijabilne akupunkturne sheme, nepotpuno slijepo testiranje i kratki periodi praćenja predstavljaju izazove u tumačenju rezultata. Također, mnoge od navedenih mehanizama još uvijek su djelomično inferirane iz modela koji nisu PND, što često otežava potpunu primjenu rezultata.
U budućim istraživanjima potrebno je koristiti standardizirane EA protokole i modelirati klinički relevantne PND situacije. Dinamične mehanističke procjene, kao i dobro osmišljene placebo-kontrolirane studije, bit će ključne za razjašnjavanje terapijske uloge EA u liječenju PND.
Osim toga, važno je da se može prikupiti što više podataka kako bi se utvrdila učinkovitost ovih intervencija. Kako se istraživanja budu nastavljala, moglo bi doći do stvaranja novih strategija za smanjenje PND i poboljšanje kvalitete oporavka kod starijih pacijenata. S obzirom na rastuću starosnu populaciju, ovo pitanje postaje sve važnije ne samo za zdravstvene profesionalce već i za zajednicu u cjelini.
