Ozonoterapija kao potencijalno rješenje za alveolarni osteitis nakon vađenja zuba
Alveolarni osteitis (AO) je česta postoperativna komplikacija nakon vađenja zuba koja može značajno utjecati na kvalitetu života pacijenata. Ova neugodna pojava često rezultira ponovljenim posjetima stomatologu, a u cilju sprječavanja i ublažavanja neugodnosti koja nastaje nakon zahvata, predložene su razne kliničke strategije i terapijski spojevi. Unatoč tim naporima, incidencija AO i dalje ostaje klinički relevantna tema.
Nedavna sustavna revizija usmjerena je na ocjenu učinkovitosti ozonoterapije u sprječavanju i liječenju AO kod odraslih pacijenata koji su prolazili kroz ekstrakciju zuba ili su već bili dijagnosticirani s ovim stanjem. Revizija je obuhvatila različite oblike ozona, uključujući plinoviti ozon, ozoniranu vodu i ozonirane ulja ili gelove, te je analizirala razne rezultate uključujući učestalost AO, postoperativnu bol, potrošnju analgetika i proces zacjeljivanja.
Na temelju sveobuhvatne pretrage znanstvenih baza podataka do travnja 2025. godine, uključene su randomizirane kontrolirane studije koje su istraživale ozon kao preventivnu ili terapijsku intervenciju za AO kod odraslih. Iako je početno identificirano 55 zapisa, samo je 8 studija (14,5%) zadovoljilo kriterije uključivanja, dok su isključene životinjske studije i studije bez kontrolne skupine.
Od sedam studija koje su procjenjivale ozon kao preventivnu pomoć nakon kirurške ekstrakcije zuba, plinoviti ozon i ozonirani gel na bazi suncokretovog ulja bili su povezani s nižom učestalošću AO i boljim kontroliranjem postoperativne boli. Ipak, ukupna pouzdanost dokaza bila je ograničena zbog metodoloških nedostataka. Zanimljivo je da su studije koje su ispitivale ozoniranu vodu donosile kontradiktorne i neusklađene rezultate.
Jedna od istraživanih studija fokusirala se na terapijsku upotrebu ozona kod već uspostavljenog AO i pronašla je obećavajuće rezultate kada su se kombinirali s koncentriranim rastvorima rasta. Ove spoznaje sugeriraju da bi ozonoterapija mogla predstavljati obećavajući pomoćni pristup za smanjenje učestalosti AO te poboljšanje postoperativnih rezultata nakon operacije trećih kutnjaka.
Ipak, važno je naglasiti da trenutačno dostupni podaci ostaju ograničeni i heterogeni. Ova situacija ukazuje na potrebu za daljnjim istraživanjima, posebno dobro osmišljenim randomiziranim kontroliranim studijama, kako bi se pojasnila klinička učinkovitost ozonoterapije te optimalni protokoli primjene.
S obzirom na sve veći interes za alternativne metode liječenja u stomatologiji, ozonoterapija nosi potencijal za korištenje u svakodnevnoj praksi. No, sve dok se ne provede više rigoroznih istraživanja i ne potvrdi sigurnost i učinkovitost, stomatolozi će i dalje trebati biti oprezni u primjeni ovakvih inovativnih tretmana.
U zaključku, ozonoterapija može otvoriti nova vrata u tretmanu postoperativnih komplikacija poput AO, ali do konačnih preporuka trebat će proći još vremena i dodatnih istraživanja. Ovo je izazov koji bi mogao značajno utjecati na način na koji se pristupa kirurškim zahvatima i postoperativnoj njezi pacijenata.
